LEOPOLDOVE SRIJEDE

Prvi od razloga bio je što maglajski župnik u ono vrijeme nije imao vjernika – a upravo je zbog toga i poslan na takvu župu, na župu na kojoj za vlč. Bakovića neće biti polja rada, kako je to Partija priželjkivala. Maglaj je inače muslimanski grad. Imao je svega pedeset vjernika katolika. Cijela župa imala je njih 1500. Bili su to vjernici iz udaljenih sela, jer je župa bila raštrkana. Vjernici, koji su se uglavnom nalazili uz željezničku prugu Maglaj – Zavidovići, na misu su dolazili vlakom. Nakon mise, trčali su na željezničku postaju kako bi stigli na vlak. U ovakvim je uvjetima ikakva pastoralna aktivnost bila nemoguća. Tako je maglajski župnik aktivan bio samo nedjeljom, i to dva-tri sata, za vrijeme misa.

Drugi je razlog za uvođenje Leopoldove srijede bila praksa kojom se u ono vrijeme ispovijedalo po susjednim župama. Vlč. Floro, koji je župnik u Žepču bio gotovo 40 godina, znao je reći da ispovijeda šezdeset na sat. To bi doslovno značilo – svakom pokorniku jedna minuta. Kao mladi svećenik, Baković je, gledajući tu praksu naših bosanskih ispovjednika, shvatio da je Bosni potrebno jedno svetište svete ispovijedi u kojemu neće biti žurbe, pa ni ispovijedi šezdeset na sat!

Treći razlog uvođenja Leopoldovih srijeda, koji objašnjava zašto baš srijedom, jest što je srijedom bio pazarni dan u Maglaju. Općina Maglaj imala je preko 10.000 katolika koji su pripadali dvjema franjevačkim župama (župa Novi Šeher imala je oko 7.000 vjernika Hrvata, a župa Osova oko 4.000 vjernika). Osim ovih franjevačkih, u blizini su i biskupijske župe Radunice, Globarica i Lug – Brankovići. Mnogo se tih vjernika okolnih župa srijedom nalazilo u Maglaju.
Osim toga, preko puta maglajskog svetišta izgrađen je novi Dom zdravlja koji je imao sve specijalističke službe. I ondje su dolazili vjernici i iz okolnih župa, a ponajviše srijedom – opet, zbog pazarnog dana. Dolazili su iz susjednih Zavidovića (oko 4.000 vjernika) i iz Žepča (5.000 vjernika), a ni usorski kraj nije bio daleko (nekoliko usorskih župa ima desetak tisuća vjernika katolika). Dakle, brojni su se vjernici srijedom nalazili u Maglaju: jedni jer je pazarni dan pa su nešto prodavali ili kupovali, drugi su išli liječniku na specijalistički pregled, a treći su dolazili zbog raznih poslova u gradskim uredima.

Gledajući sve to, logičan je bio zaključak da se svim tim vjernicima koji srijedom pristignu u Maglaj omogući, nakon završenih obaveza, prisustvovanje na ispovijedi i svetoj misi. Kasnije je odlučeno da misa treba početi u 11 sati, a pokazat će se da je na misi Leopoldove srijede znalo biti više vjernika negoli nedjeljom na obje mise.

Pomolivši se Duhu Svetom za prosvjetljenje, župnik Baković uveo je Leopoldove srijede. Zamišljene su kao tiho okupljanje zavjetnog puka, kao dan molitve i pomirenja s Bogom, a Svetište bi time postalo mjesto svete ispovijedi. I tako je svake srijede, u 11 sati, u Svetištu počinjala sveta misa s propovijedi. Sat – dva prije mise, hodočasnici su imali priliku za svetu ispovijed u Leopoldovoj sobici – ispovjedaonici u tornju, koja je tada još bila u izgradnji. Osnovno je pravilo bilo da se ne žuri prilikom ispovijedi jer je ona trebala biti i duhovno savjetovanje.
Nakon mise, pred moćnikom se održavala pučka pobožnost u čast sv. Leopoldu Mandiću. Molile su se molitve koje je za ovu prigodu sastavio sâm graditelj Svetišta. Na kraju, nad vjernicima koji su željeli, svećenici su molili molitve ozdravljenja polaganjem ruku na bolesnike i druge zavjetne hodočasnike. Hodočasnički je puk nakon dva-tri sata pobožnosti odlazio u Leopoldov park. Ondje su se odmarali uz šumove rijeke Bosne i pogled na stari grad Maglaj.

Leopoldove srijede se održavaju četiri desetljeća. Na njima se svake srijede ispovjedi u prosjeku 50-100 vjernika. Koliko je hodočasnika posjetilo Leopoldovo svetište, koliko je obavljeno svetih ispovjedi, koliko obraćenja se dogodilo, koliko molitava je izmoljeno, koliko je bilo pokore, ali i uslišanih zavjeta, teško je izbrojiti. Uzevši u obzir cjelokupne godišnje posjete, moglo bi se reći da je Maglaj danas po broju hodočasnika prvi u vrhbosanskoj nadbiskupiji. Hodočasnici dolaze izdaleka, u posljednje vrijeme i ne samo iz Bosne. Nerijetko i oni koji putuju u Međugorje, svrate u Maglaj. Svi se oni žele ispovjediti u Leopoldovoj sobici – ispovjedaonici. Svi oni čine zavjetni puk koji se moli, zavjetuje i biva uslišan. I time je maglajsko svetište zaista postalo Svetište svete ispovijedi.